Nadahnute knjige
Božo Barun - Razgovor s prijateljem
Kakva je vjera?
Neki misle da je vjera slijepa, a ona sve vidi. Njen pogled seže od prapočetaka do beskraja vječnosti.
Neki misle da je gluha, a ona sve čuje. Osluškuje i najnježnije otkucaje Božjega srca. Ona čuje zov vječne ljubavi.
Neki misle da je nepismena, a ona je sveznajuća. Nalazi se na samom izvoru Božanskog znanja s kojeg se neprestano napaja uvijek novim spoznajama.
Neki misle da je nemoćna, a ona sve može. Svojom snagom i brda premješta, mrtve budi na novi život, ozdravlja bolesne, vraća izgubljene...
Neki misle da je pasivna, a ona sve čini. Tek njenom aktivnošću čovjek živi jer život bez vjere je smrt.
Neki misle da je zabluda, a ona u svom krilu nosi samu Božansku Istinu. Bez nje je svaka spoznaja pod znakom pitanja.
Neki misle da je bijeg od stvarnosti, a ona ljude uvodi u svu stvarnost. Život bez vjere je pogibeljna utopija.
Neki misle da je varka za naivne, a ona je izlaz iz labirinta ljudskih prijevara.
Neki misle da zarobljava, a ona kida i najčvršće okove sotonskog ropstva. Bez nje je nemoguće ostvariti slobodu.
Neki misle da je teško breme, a ona omogućava da se teško breme može nositi dokle god treba i konačno ga zauvijek zbaciti.
Neki misle da je samo ponekad potrebna, a ona je svakodnevna hranu bez koje nema života.
Neki misle da je nesigurna, a u njoj je sva sigurnost.
Neki misle da je preteška, a ona je ona koja nosi onoga koji ju ima.
Neki misle da je vjera slijepa, a ona sve vidi. Njen pogled seže od prapočetaka do beskraja vječnosti.
Neki misle da je gluha, a ona sve čuje. Osluškuje i najnježnije otkucaje Božjega srca. Ona čuje zov vječne ljubavi.
Neki misle da je nepismena, a ona je sveznajuća. Nalazi se na samom izvoru Božanskog znanja s kojeg se neprestano napaja uvijek novim spoznajama.
Neki misle da je nemoćna, a ona sve može. Svojom snagom i brda premješta, mrtve budi na novi život, ozdravlja bolesne, vraća izgubljene...
Neki misle da je pasivna, a ona sve čini. Tek njenom aktivnošću čovjek živi jer život bez vjere je smrt.
Neki misle da je zabluda, a ona u svom krilu nosi samu Božansku Istinu. Bez nje je svaka spoznaja pod znakom pitanja.
Neki misle da je bijeg od stvarnosti, a ona ljude uvodi u svu stvarnost. Život bez vjere je pogibeljna utopija.
Neki misle da je varka za naivne, a ona je izlaz iz labirinta ljudskih prijevara.
Neki misle da zarobljava, a ona kida i najčvršće okove sotonskog ropstva. Bez nje je nemoguće ostvariti slobodu.
Neki misle da je teško breme, a ona omogućava da se teško breme može nositi dokle god treba i konačno ga zauvijek zbaciti.
Neki misle da je samo ponekad potrebna, a ona je svakodnevna hranu bez koje nema života.
Neki misle da je nesigurna, a u njoj je sva sigurnost.
Neki misle da je preteška, a ona je ona koja nosi onoga koji ju ima.
Ljudevit Montfortski - Duhovni spisi
5. Nosimo blago milosti u glinenim posudama
87. Peta istina. Vrlo nam je teško, kod naše slaboće i krhkosti, sačuvati u sebi milost i blago koje smo primili od Boga. Jer nosimo to blago, koje vrijedi više od neba i zemlje, u krhkim posudama (2 Kor 4, 7), u raspadljivu tijelu i u slaboj, nestalnoj duši koju svaka sitnica obara i poništava.
88. Jer đavli, ti vješti lupeži, hoće da nas nenadanim napadajem orobe i oplijene. Dan i noć vrebaju zgodan čas za taj posao. Neprestano oblijeću da nas prož- deru (usp. 1 Pt 5, 8) i da nam u tren, jednim grijehom, otmu sve milosti i darove što smo ih god mogli dobiti za više godina. Njihova zloća, njihovo iskustvo, njihove zasjede i njihov broj trebaju nam utjerati u kosti silan strah od tolike nesreće, kad znademo da su neke osobe, punije milosti, bogatije krepostima, utvrđenije iskustvom i veće u svetosti, bile iznenađene i nesretno orobljene i oplijenjene. Ah, koliko se je vidjelo libanskih cedara i zvijezda na nebu kako bijedno padaju i gube svu svoju visinu i sav svoj sjaj u jedan tren! Odakle ta čudna promjena? Nije, zaista, od nedostatka milosti, jer ona nikome ne uzmanjkava, nego od nedostatka poniznosti. Te su se osobe držale jačima i sposobnijima nego su bile. Smatrale su se kadrima sačuvati svoje blago. Pouzdavale su se u se i oslonile se na sebe. Držale su svoju kuću dosta sigurnom i svoje kovčege dosta jakima, da mogu sačuvati dragocjeno blago milosti. Zbog toga neosjetljivoga oslanjanja na svoje sile (premda im se činilo da se oslanjaju samo na Božju milost), dopustio je prepravedni Gospodin da budu orobljene, prepustivši ih samima sebi. Jao! Da su bile upoznale divnu pobožnost, koju ću prikazati poslije, bile bi povjerile svoje blago moćnoj i vjernoj Djevici, a ona bi im ga bila sačuvala kao svoje vlasništvo. Dapače, to bi čuvanje smatrala svojom strogom dužnošću.
89. Teško je ustrajati u stanju milosti zbog čudne pokvarenosti svijeta. Današnji je svijet tako pokvaren da ista redovnička srca nužno mrlja, ako ne njegovo blato, a to barem njegova prašina; tako da je neka vrst čuda ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; pored ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi. Djevica, koja je jedina vjerna i kojoj zmija nikada nije mogla ništa, samo ona čini to čudo svima onima koji joj služe koliko bolje mogu.
87. Peta istina. Vrlo nam je teško, kod naše slaboće i krhkosti, sačuvati u sebi milost i blago koje smo primili od Boga. Jer nosimo to blago, koje vrijedi više od neba i zemlje, u krhkim posudama (2 Kor 4, 7), u raspadljivu tijelu i u slaboj, nestalnoj duši koju svaka sitnica obara i poništava.
88. Jer đavli, ti vješti lupeži, hoće da nas nenadanim napadajem orobe i oplijene. Dan i noć vrebaju zgodan čas za taj posao. Neprestano oblijeću da nas prož- deru (usp. 1 Pt 5, 8) i da nam u tren, jednim grijehom, otmu sve milosti i darove što smo ih god mogli dobiti za više godina. Njihova zloća, njihovo iskustvo, njihove zasjede i njihov broj trebaju nam utjerati u kosti silan strah od tolike nesreće, kad znademo da su neke osobe, punije milosti, bogatije krepostima, utvrđenije iskustvom i veće u svetosti, bile iznenađene i nesretno orobljene i oplijenjene. Ah, koliko se je vidjelo libanskih cedara i zvijezda na nebu kako bijedno padaju i gube svu svoju visinu i sav svoj sjaj u jedan tren! Odakle ta čudna promjena? Nije, zaista, od nedostatka milosti, jer ona nikome ne uzmanjkava, nego od nedostatka poniznosti. Te su se osobe držale jačima i sposobnijima nego su bile. Smatrale su se kadrima sačuvati svoje blago. Pouzdavale su se u se i oslonile se na sebe. Držale su svoju kuću dosta sigurnom i svoje kovčege dosta jakima, da mogu sačuvati dragocjeno blago milosti. Zbog toga neosjetljivoga oslanjanja na svoje sile (premda im se činilo da se oslanjaju samo na Božju milost), dopustio je prepravedni Gospodin da budu orobljene, prepustivši ih samima sebi. Jao! Da su bile upoznale divnu pobožnost, koju ću prikazati poslije, bile bi povjerile svoje blago moćnoj i vjernoj Djevici, a ona bi im ga bila sačuvala kao svoje vlasništvo. Dapače, to bi čuvanje smatrala svojom strogom dužnošću.
89. Teško je ustrajati u stanju milosti zbog čudne pokvarenosti svijeta. Današnji je svijet tako pokvaren da ista redovnička srca nužno mrlja, ako ne njegovo blato, a to barem njegova prašina; tako da je neka vrst čuda ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; pored ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi. Djevica, koja je jedina vjerna i kojoj zmija nikada nije mogla ništa, samo ona čini to čudo svima onima koji joj služe koliko bolje mogu.
